Šta da radimo kada partneru postanemo “roditelj”

Kada smo u dugoj emotivnoj vezi, veoma je lako uspostaviti određenu dinamiku (koje uopšte nismo svjesni). Nekada nam je bilo zanimljivo da partnera učimo, usmjeravamo, pomažemo da riješe određen problem… Sve dok jednog dana ne počnemo da osjećamo frustraciju: “Zašto ja moram sve da ti “nacrtam” i da ti udovoljim? Kako ne vidiš da i ja želim pomoć?” Tada shvatamo da smo postali njihov “roditelj”. Kako se možemo izvući iz ovakvog odnosa?

Svaki emocionalni odnos ima određenu dinamiku, koja se vremenom mijenja, ali ponekada možemo upasti u nezdrave obrasce ponašanja, a da to uopšte ne primjetimo. Veoma čest slučaj je kada jedan od partnera drugom postane “roditelj”, to jest preuzima vođstvo u većini situacija (od svakodnevnih sitnica do velikih odluka). U početku, ovakva dinamika čak može biti pozitivna: onaj koji je “roditelj” se osjeća kao da ima svrhu i rado usmjerava voljenu osobu, dok “djetetu” u odnosu prija pažnja koju dobija i osjeća se rasterećeno.

Ipak, pozitivni efekti ovakve dinamike uglavnom ne mogu dugo potrajati. Vremenom može doći do frustracija, jer se ravnoteža u odnosu poremetila. Ako smo nesvjesno preuzeli ulogu “roditelja”, možemo postati nezadovoljni odnosom, da se osjećamo preplavljeno obavezama, kao da stabilnost emocionalne veze zavisi samo od nas… Pored toga, svakodnevno pomaganje partneru (uz nedovoljno pomoći/podrške zauzvrat), može značajno pogoršati odnos. Na kraju, čak možemo povjerovati da se naše strpljenje i dobra volja zloupotrebljavaju i negativna osjećanja postepeno ugrožavaju našu emocionalnou vezu.

Umjesto da se isključivo posvetimo osobinama partnera koje ga čine “detetom” u vezi, nekada je dobro pogledati i sebe: zašto imamo potrebu da “odgajamo” našu drugu polovinu? Da li verujemo da je naš partner deo nas, koji treba “usavršiti”, da li nam se dopada osjećaj kontrole kada znamo da preuzimamo većinu odgovornosti u vezi? Da bi se odnos spasio (kao i naše blagostanje), dobro je preduzeti nekoliko koraka koji pomažu u samoanalizi i preispitivanju sopstvenih osjećanja.

• Prvo, dobro je da sebe podsjetimo zašto volimo našeg partnera. Koje njihove osobine i karakteristike smo isprva zavoljeli i da li nas sada zapravo frustriraju? Ako je tako, zašto smo promijenili mišljenje, da li je promjena došla od nas ili postoji drugi razlog?
• Koja su naša očekivanja od partnera? Da li su nerealna, preoštra i da li ih osuđujemo kada ih ne ispunjavaju, čak iako znamo da postoji mogućnost da su nam standardi isuviše visoki?
• Trenutne potrebe koje imamo mogu biti odraz strahova iz prošlosti. Na primjer, ako se svađamo sa partnerom oko novca, jer nismo zadovoljni njihovim prekomernim trošenjem, možda nije u pitanju želja za kontrolom, već nesigurnost oko budućnostu i stabilnosti. Ovakvi problemi nas mogu pretvoriti u “roditelja”, zato što imamo želju da naš partner bude pouzdan, ali na kraju odlučimo da preuzmemo stvari u svoje ruke i “učimo” drugog kako da se ponaša.
• Da li nam je teško da tražimo pomoć? Da li smo, još od malih nogu, morali da budemo vrlo odgovorni, samostalni, pa nam je neprijatno da tražimo oslonac, i sad ovakav stav prema životu prenosimo i u ljubavne odnose?

Nakon definisanja ličnih prepreka u načinu razmišljanja, možemo početi sa uspostavljanjem harmonije. Najvažnije je da negativna osećanja stavimo po strani i pokušamo da popravimo odnos na što produktivniji način:

Prije svega, otvorenih i ozbiljnih razgovora sa partnerom nikada ne može biti previše, pogotovo ako je u pitanju ovakav problem. Kada sa voljenom osobom podijelimo svoja uvjerenja, strahove i objasnimo zašto smo nezadovoljni (be oduđivanja ili svaljivanja direktne krivice), pronalaženje rešenja će biti lako. Trebalo bi da objasnimo koja su naša očekivanja i želje, ali da u isto vreme izbegavamo davanje naredbi i kritika.

Zatim, potrebna je određena doza samosvijesti od obje strane. Ako mi možemo da navedemo greške u sopstvenom šablonu “roditeljskog” ponašanja, na redu je da druga strana definiše zašto su preuzeli ulogu “djeteta”. Nakon zajedničkog identifikovanja problema, najbolje je da obje strane aktivno rade na poboljšanju sopstvenih vrlina, kako bi odnos bio funkcionalan i isticao pozitivne strane oba partnera.